CCCP - Globalno zatopljenje je globalni problem

Ekspertize: Energija

Globalno zatopljenje je globalni problem

Klimatske promjene su nažalost naša svakodnevnica uzrokovana nezasitnom potrebom društva za energijom, za tom krvlju naše civilizacije. Za razumijevanje problema klimatskih promjena i sve većih emisija stakleničkih plinova, ponajprije treba sagledati globalnu sliku. 

Metaforični uvod daje naznake da će se prva ekspertiza u području energetike baviti analizom stanja globalnog energetskog sustava. Sustava u kojem energetske mreže prenose energente i održavaju na životu razvijene ekonomije, kao što krvotok opskrbljuje i hrani sve organe i stanice nekog naprednijeg živog organizma. Svako korištenje energije pozitivno djeluje na razvoj ekonomije, a samim time i društva, no ono za sobom nosi određeni utjecaj na okoliš koji je u većini slučajeva negativan. Napredna i razvijena društva trebala bi težiti tome da taj utjecaj bude minimalna. Za sagledavanje globalnog utjecaja korištenja energije na okoliš biti će korišteni materijali Međunarodne energetske agencije (IEA), nezavisne organizacije koja svojim članicama želi osigurati pouzdanu, prihvatljivu i čistu dobavu energije.

Dijagram sa slike s naslovnice pokazuje povijesno kretanje godišnjih emisija ugljičnog dioksida od 1990. – 2011. godine. Sa same slike lako je uočljivo da su emisije u 1990. bile 22 milijarde tona te su do 2011. narasle na 34 milijarde tona godišnje. Grubom procjenom može se reći da su emisije ugljičnog dioksida rasle s 4,17 tona po stanovniku na 4,85 tona po stanovniku uz znatan porast stanovništva u dvadesetogodišnjem razdoblju za oko 2 milijarde. Sve emisije su vezane uz korištenje fosilnih goriva, koja su milijunima godina bila taložena i zakopana u zemlji da bi ih današnje čovječanstvo crpilo, iskapalo te nakon energetskih transformacija izbacilo u atmosferu.  

Procjene emisija za 2015. su 36 milijarde tona godišnje, što ukazuje nastavak trenda rasta, no 2015. predstavlja i svojevrsnu prekretnicu. Kao što je vidljivo iz dijagrama, u 2015., godišnje emisije se račvaju u tri krivulje, to jest u tri moguća scenarija. Gornja linija predstavlja scenarij u kojem  se energetski sustavi nastavljaju razvijati, kao što se to radilo do sada, po nekom ustaljenom scenariju, bez značajnijih ušteda na strani potrošnje, ali i sa ne toliko naprednim tehnologijama. Kako nije došlo do stabilizacije ili smanjenja emisija stakleničkih plinova, prosječna globalna temperatura će do 2050. porasti za 6°C. Donja linija prikazuje kako bi se mogle smanjiti emisije stakleničkih plinova primjenom mjera energetske učinkovitosti u svim sektorima te značajnim prelaskom na obnovljive izvore u zadovoljavanju potražnje za energijom. Smanjenjem emisija na 15 milijardi tona godišnje daje 50% šanse da će se porast prosječne temperature zadržati ispod 2°C.

Srednja krivulja prikazuje moguće ostvarenje smanjenja emisija u elektroenergetskom sektoru koje se veže uz doprinos korištenja obnovljivih izvora energije. Od Ukupno potrebnih ušteda obnovljivi izvori sudjeluju s 28%.

Vrlo slična srednja krivlja se dobije i u slučaju da vlade primjene sve sadašnje politike zaštite klime, što znači da bi na taj način mogli emisije zadržati na 41 milijardu tona godišnje što se veže uz globalni porast prosječne temperature za 4°c.

Maksimalni doprinos elektroenergetskog sektora u smanjenju emisija  u 2050. godini može biti oko 51%, gdje se uz obnovljive još veže nuklearna energija sa 6% te hvatanje i spremanje vodika s 17%. Ostalo smanjenje emisija je ostvareno u drugim sektorima.

    

    

Ako se detaljnije sagleda elektroenergetski sektor onda se može reći da se oko 40% globalnih emisija ugljičnog dioksida veže uz proizvodnju električne energije. Trend rasta je zabrinjavajući jer potrošnja električne energije po stanovniku je narasla s 1263 kWh u 1974. na 2933 kWh u 2011., a u periodu 2001. – 2011. 2/3 proizvedene električne energije je bilo korištenjem fosilnih goriva s porastom potrošnje ugljena za 47% i prirodnog plina za 30%. No najviše zabrinjava izgradnja novih termoelektrana na ugljen koje se rade zastarjelom, a ne najboljom superkritičnom tehnologijom, to jest onom koja koristi nadkritične parametre pare. Od instaliranih 734 GW, 434 GW je izgrađeno zastarjelom tehnologijom što je na kraju rezultiralo da su se emisije CO2/kWh proizvedene električne energije zadržale na istoj razini u 2011. kao što je bilo 2001. to jest globalno 536 g CO2/kWh.  Ovaj problem korištenja zastarjele tehnologije kod termoelektrana na ugljen je izražen i za područje Zapadnog Balkana gdje se na nekoliko lokacija planiraju graditi neučinkovite elektrane.

Ovisno o promatranom scenariju potrošnja električne energije će rasti između 80%-130%, a za scenarij s porastom temperature od 6°C troškovi godišnjih investicija se penju na 760 milijardi USD, no ukupne investicije u scenariju s minimalnim porastom ispod 2°C potrebna su znatno veća ulaganja odnosno oko 40 tisuća milijardi USD do 2050. ili negdje oko 990 milijardi USD godišnje što je dvostruko više od godišnjih ulaganja u periodu 2000-2012 koja su bila na razini 420 milijardi USD.

Prosječni godišnji  instalirani kapacitet obnovljivih izvora na globalnoj razini trebao bi biti oko 92 GW za PV, što je trostruko više od sadašnjih 30 GW.  Vjetroelektrane na kopnu treba graditi oko 80 GW, odnosno 70% više od 46 GW, koliko je iznosio izgrađen kapacitet 2012. Postrojenja za hvatanje i skladištenje ugljika trebaju biti instalirana godišnje na 15 GW termoelektrana na uglje te 13 GW na plin, a isto tako treba instalirati 22 GW nuklearnih elektrana, 16 GW pučinskih vjetroelektrana i 18 GW solarnih koncentrirajućih termoelektrana godišnje. Iako su potrebne iskazane snage globalne te kao takve izrazito velike, u stvarnosti će se raditi o pojedinim, konkretnim postrojenjima i projektima koji se izvode lokalno. 

Kretanje godišnje emisije ugljičnog dioksida

 

Konačni zaključak današnje ekspertize je: Globalno zatopljenje jest globalni problem, ali se on mora rješavati lokalno. Zato djelujte lokalno sada da bi riješili naš globalni problem!

 

Pitanja kojima će se baviti sljedeće ekspertize:

  • Koliko od navedenih potrebnih kapaciteta obnovljivih izora će biti instalirano u Europi, pojedinim članicama, Republici Hrvatskoj, njenim regijama, gradovima i općinama?
  • Koliki doprinos u smanjenju emisija možemo ostvariti na strani potrošnje energije, a koliko na strani dobave?
  • Kako planirati, razvijati i konačno izgraditi pametni energetski sustav? 

Za komentiranje trebate biti prijavljeni. Prijavite se ili se registrirajte kao novi član.

Molimo Vas da ne šaljete neprimjerene komentare.

Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.