CCCP - Razgovor s dr.sc. Jelenom Puđak

Novosti: Vijesti

Intervju
Razgovor s dr.sc. Jelenom Puđak

Povodom klimatske konferencije koja se trenutno održava u Parizu zanimalo nas je kakva su očekivanja od same konferencije, te da li vlada skeptičnost u obećanja koja će biti izrečena. Kao izvrsna sugovornica za današnju problematiku nametnula se svojim radom i iskustvom naša mlada sociologinja dr. sc. Jelena Puđak sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Dr. sc. Jelena Puđak je 2014. godine izdala knjigu „Koga briga za klimu?“ u kojoj govori o globa

  1. Sociologija okoliša/ ekologije kritizira natjecateljsku filozofiju u današnjoj konzumerističkoj kulturi. Koje su po Vašem mišljenju nove društvene strukture potrebne kako bi se počele događati promjene u pozitivnom smjeru?

Sociologija ekologija kroz kritički pristup analizira suvremenu civilizaciju, a time i suvremen način organizacije opstanka. Unutar toga, konzumeristička kultura je u potpunosti neodrživa. Teško je reći da je problem u društvenim strukturama, problem je u njihovoj organizaciji i u tome što je dominantni gospodarski model, kapitalizam i njegova nova inačica neoliberalini kapitalizam, zapravo prerastao u politički model, sa konzumerizmom kao ideološkom podlogom. U slučaju klimatskih promjena promjene u pozitivnom smjeru možemo očekivati tek kada se u korijenu promjeni stil života. Današnji način života naš planet ne može podržavati dugoročno.

 

     2. Što globalno društvo zahtjeva tj. da li je uopće moguća ideja „održivog razvoja“?

Era antropocena, razdoblja vladavine čovjeka, podudara se sa industrijskom revolucijom i sa trendovima naglog i oštrog rasta proizvodnje, potrošnje, stanovništva i uporabe resursa što je za posljedicu imalo promjenu globalne klime. Održivi razvoj jedno je od mogućih i potrebnih rješenja. Na početku se oko same ideje održivog razvoja dosta sporilo i postavljalo se pitannje da li smijemo govoriti o potrebama budućih generacija i u kojoj mjeri razvoj, koji se izjednačavalo sa rastom, može uopće biti održiv. Međutim smatram da intiuitivno svatko za sebe zna što je to održivost tj. samoodrživost. Ovaj pojam označava sposobnost sustava da se samoodržava na dulje vrijeme. Način na koje je društvo danas organizirano nije održiv. Bitno je naglasiti da se ne radi samo o održivost u ekološkom smislu nego da taj pojam ima svoju sociološku i kluturnu komponentu koje su jednako u krizi. Održivost je nemoguća ukoliko se ne zasniva na (ekonomskom) rastu, ali moramo razumjeti kako je razvoj kvalitativno različit pojam od rasta. Rast, u ekonomskom smislu, nije garancija razvoja, pogotovo ako kao indikator rasta promatramo jedino BND koji mjeri isključivo potrošnju čak i kada ona dolazi iz  okolišno destruktivnih aktivnosti. Dakle smatram da je koncept održivog razvoja poželjan model razvoja, on je moguć i sa tehničkog aspekta, ali pitanje u kojoj mjeri ga je moguće implementirati u kontekstu trenutnog političkog i ekonomskog realiteta.

 

      3. Ako govorimo o pojedincu, kako nisko- ugljični razvoj može biti implementiran kao poželjan životni stil? Da li je ta „društvena inovacija“ moguća kako bi se prilagodili klimatskim promjenama?

Nema sumnje da s tehničke stranje nisko-ugjlični razvoj može biti implenentiran. Tehnčka inovacija je otišla puno dalje nego društvena inovacija. Društvena inovacja može biti moguća, ali to mora biti paralelan proces koji će se događati i na nekontroliranoj razini, 'odozdo', u svijesti građana, ali i na razini establišmenta gdje će biti poduprta javnim politikama. Socijalna inovacija je nešto što je teško postići jer će uvijek postojati određene društvene grupe koje će zagovarati status quo, ali to ne znači da nije moguća ili nije potrebna. Sa stajališta psihologije, ljudima je teško razmišljati predaleko u terminima prostora i vremena, ali uviđamo da su se promjene počele dešavati na razini klimatske politike i na razini javnog diskursa (npr. u RH zbog intenziviranja vremenskih nepogoda). Pitanje je jesu li ti pomaci dovoljni da bi se riješio problem porasta emisija u atmosferi? Mislim da ne.

Klimatska pravda

        4. Često danas čujemo sintagmu „klimatska pravda“- što  to točno znači i da li možete navesti neki primjer? Da li se i danas često politizira i manipulira sa znanošću o klimi?

Klimatska pravda je često kamen spoticanja na globalnim pregovorima pa tako i sada u Parizu. Smatra se da zemlje koje su dovele do problema trebaju preuzeti odgovornost. Zemljama koje nisu veliki emiteri trebalo bi pomoći da se razviiju, ali na prihvatljiviji način. Veliki zagađivači danas su mnogoljudne zemlje, a one (s pravom) upiru prstom u razvijene zemlje koje su stvorile problem. Dok, razvijene zemlje smatraju da mogoljudne zemlje sada mnogo više zagađuju nego one. Pri tom valja imati na umu emisije stakleničkih plinova po stanovniku, primjerice prosječan Kinez ima daleko manji ugljični otisak od prosječnog Europljanja ili Amerikanca (Kinez- 1-2 tone CO2 godišnje, Amerikanac 9 tona) pa se postavlja pitanje što je pravedno. Ako svi ne preuzmu svoj dio odgovornosti onda rješenja nema. Problem je globalan, svi ga moramo rješiti. Što se tiče politiziranja, danas je znanstveni koncept neoboriv. U prošlosti se zbog naftnog i političkog sektora stvorila institucija skepticizma. Politizacije će uvijek biti,  ali sve više građana uviđa da nema mjesta klimatskom skepticizmu i da se radi o znanstvenim činjenicama.

 

      5. Da li zemlje „zagađivači“ mogu i žele biti dio „ekološke civilizacije“? Znamo kako je neslavno prošao protokol iz Kyota.

Zemlje zagađivači su sve zemlje. Nema zemlje danas koja ne zagađuje. Imamo velike i male zagađivače. Svi moraju sudjelovati da bi se problem riješio. Pitanje je da li neke zemlje to  žele. U procesima pregovora i pokušaju sklapanja međunarodnog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena, svatko se bori za svoje interese koji nisu uvijek u skladu smanjenja emisija CO2. EU se često ističe kako predvodnik te ima najambicioznije prijedloge, ali čak i ono što nudi EU je premalo da bi se ispunio cilj smanjenja koncentracije CO2 u atmosferi u mjeri koja bi osigurala porast od uvjetno rečeno samo 2 °C. Nakon Kyota neke države jesu ispunile svoje obveze, kao npr. Velika Britanija i Švedska, ali i dalje je to puno premalo.

 

    6. Što bi po Vama bio uspjeh u Parizu (COP 21)? Ako uzmemo za pretpostavku da će npr. SAD i Kina obećati smanjiti emisije, da li je to dovoljno i da li možemo takav sporazum gledati sa skepsom?

Velika tragedija protokola iz Kyota je bila što su 2012. godine iz njega izašle države kao što su Rusija, Kanada, Australija i Japan. Potrebno je da te zemlje ponovno pristupe novom sporazumu. Ovaj novi sporazum bio bi uspjeh ako bi bio pravno obvezujuć jer do sada nema međunarodno- pravnih sankcija ukoliko neka država ne ispunjava kvote Kyotskog protokola, te bi morao biti jako ambiciozan što znači smanjenje emisija 40-70 % do 2050. godine i praktički na 0 do kraja stoljeća. Čak i kada bi SAD i Kina obećale smanjiti emisije i dalje su potrebni pravni instrumenti koji bi osigurali sankcije što je vrlo kompleksan posao za koji je potreban globalni koncenzus. Očekivanja za Pariz su velika, ali iskustva iz Kopenhagena pokazuju kako bi sve moglo propasti da nas se osigura od povećanja od 2 °C u budućnosti.

Svijest o klimatskim promjenama

       7. Ne možemo reći da su klimatski poremećaji jedini izvor današnje situacije u svijetu tj. katastrofa i slično. Postoje politički, demografski, geopolitički i vjerski razlozi. Da li mislite da se ekološki faktor podcjenjuje u ovakvim situacijama/raspravama? Da li možemo govoriti o „ekološkim izbjeglicama“ u bližoj budućnosti?

Da, podcjenjen je. Ne možemo ga izdvojiti od političkih i demografskih faktora. Socijalna kriza i ekološka kriza su nerazdvojne što vidimo na primjeru nejednakog društvenog napretka, dostupnosti prirodnih resursa,... O ekološkim izbjeglicama možemo govoriti kroz cijelu povijest jer su lokalne ekološke katastrofe dovodile do relokacije stanovnštva. Uz političku nestabilnost se u današnjim analizama često govori i o ekološkoj nestabilnosti. Konkretno, neki autori upozoravaju da je do trenutne izbjegličke kriza s kojom se suočava Europa došlo simultanim djelovanjem klimatskih promjena i političke nestabilnosti, odnosno ratova u regiji. Sirija je u proteklih 10 godina bila izložena intenzivnim sušama što je natjeralo stanovništvo na periferiji na preseljenje u grad radi egzistencije. Gradovi su eksponencijalno narasli, te stoga što su sada ratnim razaranjem upravo gradovi ugroženiji izbjeglica je puno više.


           8. Da li se u globalnoj svijesti kod problema klimatskih promjena radi o neznanju, podcjenjivanju ili o indiferentnosti?

Radi se o svo troje. S jedne strane imamo problem koji je vrlo kompleksan i teško ga je iskomunicirati prema javnosti, te se lako može skrenuti u skepticizam i podcjenjivanje tog problema. S druge strane imamo senzacionalistički medijski pristup koji za rezultat ima da ljudi postaju apatični pred velikim problemima. Ali, promjene u svijesti se već događaju samo problem je u tome što se takve stvari ne rješavaju brzo. Pitanje je da li će se sve desiti na vrijeme, npr. sada u Parizu.

 

          9. Posljedice klimatskih promjena vidljive su i na području RH, da li kod nas postoji politika za smanjenje emisija ili energetska strategija, zašto nije dovoljno glasna? U svojoj knjizi „Koga briga za klimu“ ste predstavili istraživanje na temu politika na području klimatskih promjena u Hrvatskoj, recite nam koji su najvažniji zaključci do kojih ste došli?

U trenutku istraživanja smo tek ušli u EU dobili smo obveze koje je trebalo ispuniti što se tiče emisija stakleničkih plinova. U međuvremenu su napravljeni su neki pomaci s projektom energetske obnove obiteljskih kuća i slično, ali to nije dovoljno ako uzmemo u obzir da se i dalje guraju projekti kao što je Plomin C. U Hrvatskoj nema sustavnog monitoringa o emisijama stakleničkih plinova koji se ispuštaju. Hrvatska politika je na tom području slaba i nekoordinirana i to su zaključci istraživanja. Takav je zaključak očekivan, s obzirom da je devedesetih Hrvatska izašla iz rata i egzistencijalni problemi su bili jači te nitko nije razmišljao o klimatskim promjenama. Nije se prepoznalo da je dobra klimatska politika zapravo i dobra razvojna politika i to se još danas ne prepoznaje osim na deklarativnoj razini.

Za komentiranje trebate biti prijavljeni. Prijavite se ili se registrirajte kao novi član.

Molimo Vas da ne šaljete neprimjerene komentare.

Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.