logo

Recikliranje plastike

Recikliranje plastike je proces prerade odbačene i stare plastike u proizvod koji se može ponovno koristiti.

Prije recikliranja plastika se grupira prema smolinom identifikacijskom kodu koji je razvijen 1988. g. Simbol koji se koristi za identifikacijski kod sastoji se od tri strelice koje su usmjerene u smjeru okretanja sata čineći trokut u kojem se nalazi broj, često sa akronimom koji označava plastiku ispod trokuta.

Kada se usporedi sa staklom ili metalom, plastika postavlja neke jedinstvene izazove za recikliranje.  Glavni od njih je niska entropija miješanja, uzrok koje je velika molekularna težina dugačkih polimerskih lanaca.  To znači da samo toplinska pobuda (izlaganje toplini) često neće biti dovoljna da kreira smjesu od tako velikih molekula.

Zbog ovog nepovoljnog utjecaja na entalpiju miješanja, polimeri moraju biti gotovo istog sastava da bi se mogli miješati. Na primjer, različite slitine bazirane na aluminiju se sve rastale u istu tekućinu u jednoj fazi, dok se razne mješavine kopolimera PET ambalaže od različitih proizvođača ne rastapaju u jednu fazu kada se zagriju, već teže razdvajanju – kao voda i ulje. Te fazne razlike oslabljuju stvari napravljene od takvih mješavina, što znači da je većina polimerskih smjesa iskoristiva samo u uskom kontekstu.

Drugo ograničenje recikliranju je velika količina bojila, punila i drugih dodataka u plastici. Polimeri su općenito previše viskozni da bi se punila ekonomično maknula, a oštetili bi se mnogim procesima za jeftino odstranjivanje dodane boje. Aditivi se manje koriste u ambalaži za pića i plastičnim vrećicama, što im dopušta da budu češće reciklirani. Upotreba biorazgradive plastike se povećava, ali ako se ona miješa sa drugom plastikom prilikom recikliranja, novo dobivena plastika postaje manje vrijedna.

Prednosti recikliranja plastike su u tome što proizvodi trećinu sumpornog dioksida, oko 90% manje otpada i oko 250% manje ugljičnog dioksida. Nedostatak je taj što je transport plastike jednako skup ili skuplji od dobitaka recikliranja. To znači da oko 250% manje proizvedenog ugljičnog dioksida ne uzima u obzir ugljični dioksid nastao prilikom transporta i prilikom rada strojeva za recikliranje.

Znanstvenici predviđaju da bi se gradski komunalni otpad, ili jednostavno smeće, mogao pretvarati u pogonsko gorivo za nekih 20-ak godina ili pak u električnu energiju što bi automatski smanjilo potrebu za rupama i jamama za odlaganje u zemlji.

Jedan svijetli primjer takve inicijative je Envion iz Washingtona, tvrtka koja u svojem pogonu u Marylandu pretvara otpadnu plastiku u sintetičko ulje. Sve vrste plastike mogu se iskoristiti istovremeno, nema potrebe za razdvajanjem, a jedna tona plastike dat će oko 600 litara ulja. Ulje je rafinirano i gotovo 100% čisto a može se iskorištavati za proizvodnju benzina, dizela, kerozina i sl.

Za proces pretvorbe plastike u ulje nije potrebno gorivo jer se sve odvija u vakuumu – radi se o takozvanoj pirolizi (razdvajanju supstance pod utjecajem visoke temperature).

Kako plastika u zemlji ne trune niti se raspada te u tom stanju ne pruža nikakvu korist, ovaj novi način njenog iskorištavanja je i više nego dobrodošao.