CCCP - U Hrvatskoj je država previše puta štitila zagađivače!

Novosti: Vijesti

Intervju u Glasu Slavonije
U Hrvatskoj je država previše puta štitila zagađivače!

EKOAKTIVIST I ČELNIK UDRUGE EKO KVARNER, O ZAŠTITI OKOLIŠA I GLAVNIM TOČKAMA PRIJEPORA, PROJETKIMA ZA SLAVONIJU I BARANJU, EKOLOŠKOJ STRATEGIJI I POLITICI...

Nakon što je konzorcij tvrtki Marathon Oil i OMV odustao od istraživanja i eksploatacije nafte i plina u Jadranu, u Agenciji za istraživanje ugljikovodika i Vladi nisu zabrinuti jer tvrde da će uz postojeće biti još zainteresiranih.

Kako komentirate sadašnje stanje?

- U svezi s projektom istraživanja ugljikovodika na Jadranu, moram priznati da imam podijeljene osjećaje. S jedne strane moram biti zadovoljan i jer se velika šteta, koja je ireverzibilna za nas koji živimo na tim obalama, ipak uspjela spriječiti. I očito je da zbog niza faktora do tog megaprojekata neće doći. Taj projekt je definitivno stvar prošlosti u obujmu kako ga je Vlada najavljivala. S druge strane, razočaran sam reakcijom hrvatskog društva. Jer ono što smo, nažalost, uspjeli vidjeti i u svezi s ovim projektom, jest to da su građani RH toliko izlobotomizirani masovnim medijima tipa Big Brother, turske sapunice i nogomet da su slijepi za išta drugo, pa se i bilo koji opasan projekt u nas potencijalno može provesti.

Je li doista tzv. obnovljiva energija jeftinija od nafte i plina, i koliko je istine u tome da preuzima vodstvo u opskrbi električnom energijom u svijetu? Nije li ulaganje u solarne panele i vjetroturbine, između ostalog, još uvijek preskupo za masovniju provedbu?

- Tu su dvije stvari ključne. Prvo, treba definirati što znači cijena energije dobivena iz nečega. Pripadaju li javnozdravstveni troškovi oboljelih od raka u Sisku u cijenu trošenja fosilnog goriva? Odgovor je - da. Pripadaju li klimatske promjene i goleme štete u svijetu, a bit će i veće, u cijenu fosilnog goriva? Odgovor je - da. Dakle, već desetljećima imamo friziranu cijenu fosilnih goriva, gdje se ti vanjski troškovi prebacuju na društvo. Kod obnovljivih izvora energije sigurno na početku imate problematiku investicije koja traži određeni kapital. Ali, ako gledate životni vijek korištenja solara, a to je 25 godina, te znate kako nemate potrebe transportirati energiju na velike udaljenosti, jer imate proizvodnju energije na mjestu potrošnje i imate najveću proizvodnju ljeti kada je i najveća potrošnja zbog klima-uređaja, onda su tu uštede evidentne. Treći element kod obnovljivih izvora koji treba uzeti u obzir jest to da vani svi rade tranziciju u postfosilno društvo. Jednostavno, razvijanje obnovljivih izvora energije u zemljama kao što je Danska pokazuje toliko novih pozitivnih nusefekata da je zapravo logično razvijati lokalno gospodarstvo s obnovljivim izvorima energije umjesto da se koriste ugljen i nafta. Ključno je da tu imate drukčiji koncept. Hoćete li imati velike centralizirane izvore koji će hraniti cijelu državu pa će biti svi ovisni o njima ili ćete imati male nezavisne proizvođače; hoće li profit ostvarivati neka tvrtka u Japanu ili građani Slavonije koji će proizvoditi energiju. To je zapravo primarno političko pitanje. Sva istraživanja pokazuju da će cijena proizvodnje iz obnovljivih izvora energije biti jednaka onoj iz fosilnih goriva već 2017. godine. A ostali faktori će to ubrzati, pogotovo nakon konferencije će se održati u prosincu u Parizu.

Ima li Hrvatska ikakvu ekološku strategiju, sadašnju i buduću, ili se sve svodi na improvizaciju i kompromise?

- Hrvatska je proizvela količinu dokumenata koje je tražila Europa. I tu mislim da možemo pronaći sve što je potrebno. Ali ono što je ključno jest upravo problematika strategije. Hrvatska sada ima 27 strategija koje je izglasao Hrvatski sabor, a one su potpuno suprotstavljene. I kada bi ih netko i pokušao provesti, izazvao bi ujutro građanski rat. Hrvatska 'štanca' papire, a nema viziju. Trenutna vizija vladajućih jest da je okoliš zapravo prihvatljiva kolateralna žrtva industrijskog razvoja. I to je legitimno. No, da Hrvatska ima šansu dobiti nekakva velika industrijska postrojenja i time zaposliti mnoštvo nezaposlenih i spriječiti odljev mladih izvan Hrvatske, onda bi takva Vladina paradigma bar bila za ozbiljnu rasparvu. Ali u situaciji kada se okoliš u Hrvatskoj smatra prihvatljivom žrtvom bilo koje investicije, pri čemu to može biti i prljava tehnologija u kontekstu Plomina C i spekulativni kapital u kontekstu urbanizacije Jadrana, onda je očito da imamo problem i da to nije prihvatljivo. Za razliku od toga, niz sveučilišnih profesora i intelektualaca već desetljećima govori da je naš čist okoliš upravo šansa razvoja Hrvatske, kako na Jadranu tako i u kontinentalnom dijelu RH. Jer čist okoliš osigurava nam velik broj obnovljivih izvora energije - sunca, vjetra i biomase, a tu su i pesticidima još nekontaminirana polja, plus naše autohtone, kulturuloške i etnološke povijesne vrijednosti koje imamo - sve nam to daje šansu da nezagađen okoliš RH bude naš osnovni resurs razvoja. Međutim, mi još uvijek robujemo starim paradigmama, koje su neoliberalne, ali i onima koje su socijalističke ili čak staljinističke.

Je li zeleno gospodarstvo onda šansa za Slavoniju i Baranju?

- Niz eksperata, koji najvećim dijelom sudjeluju u Hrvatskom panelu za klimatske promjene, pokušava već duže vrijeme osmišljavati lokalne razvojne strategije, koje se zovu zeleni planovi. Tako smo 22. prosinca jednu takvu strategiju predstavili za Istarsku županiju, tenutno radimo za Gorski kotar, radili smo prošle zime i za jug Hrvatske, a postoji dosta ozbiljna namjera da se razvoj zelenog gospodarstva projicira s našim jadranskim iskustvima i u istočnoj Slavoniji. Tri su bitna razloga za to. Prvi je što vama u Slavoniji apsolutno ništa drugo ne preostaje. Dakle, slavonski seljak nikada neće proizvesti žita ni kukuruza koliko američki seljak. Ali slavonski seljak zna napraviti kulen i kulenovu seku. Ideja je na neki način vidjeti da li se u trokutu odgovorni održivi turizam - ekološka poljoprivreda - bolji izvori energije može u Slavoniji stvoriti razvojni ciklus koji bi se zasnivao na mikropoduzetnicima, mikroekonomiji i mikrokreditima. Konkretno, mogu li slavonska seoska imanja koja se raspadaju i koja imaju imploziju početi proizvoditi hranu veću od dodane vrijednosti i plasirati ju uhodanim kanalima zdrave hrane na zapadno tržište, te mogu li OPG-ovi usput postati i nukleusi razvoja turizma. Jer vama će vjerojatno doći milijun ljudi sljedećeih nekoliko godina u muzej u Vučedol. I treće, mogu li ti seoski objekti proizvoditi vlastitu energiju ne samo od sunca i vjetra nego i od biomase. Projekt koji se trenutno osmišljava ima ideju stvoriti upravo takve neke poslovne modele, poput onih u Latviji, gdje bi se seoska domaćinstva vratila u prihodovnu stranu svog funkcioniranja. Jer ne vidim da se u Slavoniji može očekivati veliki razvoj preko megainvesticija. Drugim riječima, svi pokazatelji govore da je potencijal koji postoji u Slavoniji i Baranji dramatično veći nego u bilo kojem drugom dijelu Hrvatske, a kao treće tu je i novonajavljeni intereg-program.

Kakve su procjene, hoće li ti projekti zaživjeti i što sve još treba napraviti o tom pitanju?

- Europska unija upravo je te vrednote i projekte koji su u zelenom gospodarstvu prepoznala kao kičmu onoga što nudi u sljedećem razdoblju kroz jedan novi intereg-program za Hrvatsku. I možemo očekivati u listopadu prvu konferenciju oko toga gdje bi se pokušali mapirati svi čimbenici koji su tu. Mi razgovoramo s nizom aktivnih subjekata koji promišljaju na tom tragu, kako jedinica lokalne samouprave i županijskih organizacija, tako i LAG-ova. Prve procjene govore kako bi se u Slavoniji vrlo lako i vrlo brzo mogao uspostaviti takav novi razvojni ciklus, u domeni mikrogospodarstva, koje, ako se pametno i planski vodi, može praktički dati neočekivano brze rezultate jer zeleno gospodarstvo ima tri osnovna elementa. Omogućava velik broj radnih mjesta, daje rezultate odmah i zahtijeva malo investicija. Dakle, ako promijenite poljoprivredne kulture u više produktivne s većom dodanom vrijednosti, ako, recimo tako, kuću obnovite u nekom stilu da bude energetski učinkovita i turistički upotrebljiva i ako pružate uslugu na vlastitom domaćinstvu, to znači da imate jedan potpuno nov gospodarski subjekt koji je posve konkurentan na tržištu. Ono što tu treba napraviti je sigurno dobra promidžba, pogotovo povezana s atraktivnostima kao što je muzej u Vučedolu ili gradovi kao što su Ilok, Vukovar ili Osijek. Sve u svemu, ideja razvoja ruralnog turizma u Slavoniji bez daljnjega je nešto što nije do kraja određeno i možda je taj intereg-projekt, za koji je predviđeno 34 milijuna eura, upravo šansa za to.

Prije ulaska RH u EU, tijekom pregovora o pristupanju, okolišno zakonodavstvo tematski je bilo jedno od najopsežnijih područja za usvajanje. Je li RH o tom pitanju zadovoljila sve uvjete ili su nam malo ipak progledali kroz prste?

- Prvo, ovo nisu bili pregovori, nego polaganje domaće zadaće. Poslali smo birokrate u EU koji su dobili te zadaće i kada su se s tim vratili, to je bilo ekspresno prihvaćeno u našoj birokraciji. Jedino što smo uspjeli doista ispregovarati jest da nema dolaska stranih brodara na našim trajektnim linijama do 2016. godine. Ne znam što je drugo ispregovarano u korist Hrvatske. Izgubili smo malo ribarstvo, ribare koji više ne smiju bacati mreže svako jutro. Uglavnom, u svezi s okolišem, mi smo ispunili te formalne uvjete, ali Hrvatska je počela muljati. Najbolji je primjer nedavno izdana okolišna dozvola za TE Urinj. Jer kad jedna takav zagađivač može dobiti tu dozvolu, onda će ju u Hrvatskoj dobiti svi. Rekao bih da je kozmetički Hrvatska savršeno našminkana, da sve funkcionira u zaštiti okoliša, a izunutra je zapravo sustav truo.

Kakva je ekološka svijest ljudi u našoj zemlji? Čini se da reagiraju tek kad se nešto počne događati pred njihovim vratima?

- Ljudi reagiraju kada netko počne umirati ili oboli od raka. Ekološka problematika u svijetu, a polako i u Hrvata, kod njih dramatično, a u nas postupno, prešla je s margine društvenih zbivanja u središte interesa javnosti. Ljudi su shvatili da uvijek netko na kraju plati račun. Ako koristite nekompatibilnu naftu koja nije predviđena za refineriju kakva je u Sisku ili Bosanskom Brodu, imate zagađenje koje će prije ili poslije dovesti do karcinoma ljudi. Tu je situacija takva da pitanje okoliša više nije zaštita tratinčica, bjeloglavih supova ili dupina, nego je to pitanje zaštite zdravlja, pa i života građana. A sve radi maksimalizacije profita vlasnika - menadžmenta. Sporno je što u normalnim državama one štite javni interes - javno zdravstvo i čist okoliš. A u Hrvatskoj vidimo da je država previše puta štitila zagađivače. Srećom, mnogi građani, posebno mladi, počinju uviđati da je čist okoliš naša razvojna šansa.

I.BOŠNJAK/D.JERKOVIĆ

Vjeran Piršić

Za komentiranje trebate biti prijavljeni. Prijavite se ili se registrirajte kao novi član.

Molimo Vas da ne šaljete neprimjerene komentare.

Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.